Hipoteza koja je obično prihvaćena i priznata jeste ona da je  nekadašnje Panonsko jezero, potpuno izolovano do 7 miliona godina  pre Gornjeg Pontijana i da je preživelo do kraja Pliocena (1.8 ili 2.6 M), trenutka kada je već bilo popunjeno.

Međutim, neki istraživači su prihvatili prisustvo jezera sa svežom vodom u panonskoj depresiji do početka pleistocena. Nestanak Panonskog jezera je blisko vezano za postojanje Dunava, kao jedinstvene reke, koja potiče iz Dunavske klisure (Iron Gate). Međutim, u našem aspektu, ovo jezero se održavalo u endorejskom slivu do kraja pleistocena, tačnije do oko 39.000 godina.

U tom trenutku postojali su povoljni uslovi za početak oblikovanja Dunavske klisure (Iron Gates). Sve ovo dovodi do uspešnog odvođenja jezera. Ovaj proces je dopunjen sa izradom hidrografskih obrazaca panonske ravnice.
Panonsko jezero je igralo važnu klimatsku i paleogeografsku ulogu u udaljenom „Belom svetu“, zbog svog postojanja i susednih hidrotermalnih resursa. Vremenom je ovo jezero postalo „središte ovog sveta“, a njegovo prisustvo sa svim promenama kroz vreme, odražavale su drevne mitove nekih ljudi koji su imali svoje udaljeno poreklo na ovom geografskom području.

Jedna od paleogeografskih slika ovog područja podudarala se  sa mitskim ostrvom Atlantida koju je Platon opisao u svojim knjigama.

Uskoro ćemo predstaviti paleogeografske slike koje su napravljene između kraja pleistocena i sadašnjnjeg vremena (kasnije Panonsko jezero upoređeno sa jezerom Tritonis,
mrtvo ili staro Panonsko jezero i dva veoma važna momenata: snimanje s Meseca i Veliki Potop (Potop, biblijski poplava ili Poplava Deukliona).

2.1. Kasno (nekadašnje) Panonsko jezero
Zašto što nije bilo veze između Rumunske ravnice i Panonskih bazena, u depresijskoj oblasti koja se nalazila u unutrašnjem delu Karpata, nastalo je jezero naučno nazvano Panonsko jezero. Ovo jezero se prostiralo na zapadnoj strani i okruživalo je Alpe sve do juga gde se naslajalo na Dinarske Alpe. Zbog toga je ovo jezero bilo u glacijalnim fazama, ali, verovatno sa važnim i kontinualnim povlačenjem na obalu. Poslednji takav ledeni  period odgovara hladnoj fazi Vurm. Panonsko jezero je nastalo tako što su se u njega slivale sve tributne reke Panonskog basena. Karakteristično za njega bilo je prisustvo arhipelaga koji je imao mnogo ostrva i to različitih oblika i veličina u svom zapadnom delu. Ovo jezero najverovatnije odgovara mitskom okeanu koji bi trebalo po mitu da bude greben bogova. Sve ovo najverodostojnije odgovara moru „Marea Alba“ („Belo more“) iz rumunskih bajki. Ali, ova paleogeografska slika se promenila pre oko 39.000 godina, uzrokovana fenomenom koji je pratio zemlju sa meseca.
2.1.1. Snimanje s Meseca
Analiza klimatskih varijacija u periodu od 120.000 godina (što znači poslednja glacijalna faza) pokazala nam je iznenadnu promenu trajanja procesne godine, počevši od pre oko 39.000 godina, sa povećanjem od oko 14.000 godina pa se do 26.000 godina i tako redom. Ovo povećanje se može objasniti astronomskim putem i to samo naglim porastom (sa oko 11 stepeni) ugla rotacije Zemlje u odnosu na perpendikularnu liniju na eliptičnom. Ta promena nikako drugačije ne bi mogla da se odvija, već samo pod direktnim uticajem kosmičkog tela. To je, po našem mišljenju, Mesec, kao nekadašnja prva planeta Solarnog sistema. Snimanje (hvatanje) Zemlje sa Meseca pokazalo je nedostatak potresa kopnene korice, materijalizovano tektonskom fazom. Sve ovo ukazuje na  povoljnosti kada je došlo di formiranja Dunavske klisure (Iron Gates), koja je u to doba, u isto vreme odvojila Karpate od  Balkana.
2.1.2. Nestanak jezera Tritonis

U Knjizi III (poglavlje 53), Diodorus Siculus je podsetio na mitsku reku, pod nazivom Triton, koja je identifikovana sa rumunske strane kada se posmatra s Dunava, pa nizvodno od današnjeg Beča. O toj reci Diodorus je pisao u poglavlju 70. Tu se spominje reka Tritonis koja se moćno ulila u jezero. Kako je napisao ovo se desilo kada se reka sa najviših planinskih područja koja su „imala uticaj na okean“ ulila u jetezo i tada je dobila ime Atlas po Atlasz, sinu Urana. Ovo jezero, smešteno u blizini Alpa, stoga je smešteno u severozapadni deo mitskog okeana, baš isto gde je i lokacija Panonskog jezera. Takođe, Diodorus podseća na to da je jezero Tritonis u potpunosti nestalo nakon zemljotresa tokom kojeg su nasipi iz okeana bili prekinuti.  Nenadan nestanak ovog jezera mogao bi odgovarati jednoj od prvih granica početnog područja panonskog jezera. Sve ovo ima veze s prvom važnijom preprekom postavljenom duž dunavske klisure (Gvozdena kapija). Ovaj nestanak jezera Tritonis bi mogao biti veoma povezan sa ogromnim poplavama, pretečama Velikih  poplava, kojeg su se sećali stanovnici ostrva Samotraki, ostrva boginje Nike (Diodor V poglavlje 48).
2.2. Reliktno Panonsko jezero (RPL)
U jugoistočnom delu panonske depresije do kraja pleistocena, postepeno je prikazano jezero, čije se ostrvo sa obalom zadržalo na oko +100 m nadmorske visine (slika 1). Ovo jezero je postavljeno u neendorejski bazen, jer su se njegove vode pretakale duž stvarne dunavske klisure prema rumunskoj ravnici. Zato se predpostavlja da je je jezero razdvojilo dve različite reke. Prva je predstavljena sa prosekom Dunava u gornjem toku, a druga je obezbeđivala deo od reliktnog  panonskog jezera koji je započinjao ulazu u klisuru, a nastavio se ka Istoku prema Crnom moru. Kasnije, je sve ovo pozvano sa antičkim imenom Istros. Na RPL je bilo samo tri važna ostrva.

 

Slika 1 – Reliktsko Panonsko jezero (Atlantsko more) i ostrvo Atlantis

 

Figure 2 – Panonske polpave zbog velikog potopa

 

Prvo ostrvo je bilo više i moglo se lako identifikovati sa stvarnom visinom današnje Fruške gore koja je usmerena   pravcu istok-zapad. Ova visina danas odgovara pravoj Panonskoj planini Athos.

Najvažnije ostrvo, koje se verovatno formirano isključivo od lesnog nanosa više se prostiralo ka jugoistoku za razliku od prvog, pa je tako bliže ulazu iz uzvodnog toka u Dunavskoj klisuri. Ono danas odgovara stvarnoj i višoj površini u odnosu na okolne ravnice. Ona je danas Deliblat, a veoma lako se identifikuje sa ostrvom Atlantis (Atlantidom) koju je Platon opisao.

Sutra: hipoteza se ogledala u rumunskim bajkama